ZAŽIVIO PROJEKT “ZAŽELI” U 180 kućanstava stigli – pomoć i topla riječ

Prošlo je gotovo dva mjeseca otkako se na području Grada Pakraca počeo u praksi provoditi projekt u Hrvatskoj općepoznat kao „Zaželi“. Da podsjetimo: u Pakracu, prema zamisli stručnjaka lokalne razvojne agencije Poduzetnički centar Pakrac projekt je nazvan „Ja sam žena, a ne broj“ i vrijedan je 5.059.218 kuna. Tim sredstvima osigurat će se plaće za 30 do tada nezaposlenih žena koje će skrbiti svaka za 6 korisnika, staračkih i nemoćnih jednočlanih ili dvočlanih domaćinstava, po mogućnosti što bliže svog životnog okruženja. O njima će žene skrbiti u njihovim kućama naredna 24 mjeseca, što će za korisnike biti potpuno besplatno i pri tome će ostvarivati i pravo na mjesečnu zalihu potrepština u protuvrijednosti 200 kuna.
Žene će dobivati propisanu minimalnu plaću s plaćenim svim doprinosima i naknadom putnih troškova, kao i mogućnost besplatne dodatne edukacije.
Korisnici su identificirani putem predstavnika mjesnih odbora te internih evidencija koje vode Gradsko društvo Crvenog križa, Odsjek za društvene djelatnosti Grada Pakraca ili Centar za socijalnu skrb uz one koji su se sami prijavili. Svi korisnici su o tome morali pismeno dati suglasnost. Tako se došlo do broja od 180, pri čemu ih je dvadesetak na rezervnoj listi, odnosno ući će u projekt naknadno kada se ukažu slobodna mjesta.
Kako smo doznali od Ivane Orban, direktorice LRA Poduzetnički centar Pakrac, nakon višemjesečnih priprema projekt je u potpunosti zaživio 1. ožujka i od tada 30 žena obilazi svakoga dana bar po nekoga od svojih šest korisnika.

Teritorijalna rasprostranjenost
Žene su zaposlene kroz javni poziv i u startu ih je bilo 54. Nakon obavljenih razgovora odabrano je 30 iz evidencije Zavoda za zapošljavanje pri čemu se pazilo na njihov prostorni raspored, odnosno da radeći u najbližem životnom okruženju pokrivaju kompletno područje administrativne jedinice Grad Pakrac. Tako ih 10 pokriva naselje Pakrac i eventualno koju rubnu ulicu u susjednom naselju, pet žena raspoređene su u Donjoj i Gornjoj Obriježi, odnosno Velikom Banovcu, četiri na područje Badljevine i Omanovca, kao i Kusonja. Po tri žene korisnike imaju u Prekopakri, a po jedna u (odvojeno) Batinjanima, Tornju, Dragoviću, Španovici te Kraguju. Iz ovog popisa je približno vidljivo i odakle dolaze korisnici jer su nastojanja bila da svaka žena dobije korisnike o kojima skrbi u dometu prihvatljivom za dolazak do njih biciklom, radi čega je iz sredstava programa (onih 5 milijuna kuna) i na početku njegovog provođenja kupljeno 30 bicikala koji nakon završetak projekta postaju vlasništvo Grada Pakraca.
Žene zaposlene u pakračkom projektu su u starosti od 21 pa do 59 godina.

Puno radno vrijeme
Zaposlenice rade puno radno vrijeme od 7 do 15 sati od ponedjeljka do petka i u kućne posjete dolaze svojim korisnicima ovisno o dogovoru s njima, poštujući njihove potrebe, ali i svoje radno vrijeme. Pomoć koju pružaju korisnicima odnosi se prvenstveno na razne vrste pomoći u kući kao što su sva vrsta pospremanja, pranja i glačanja garderobe, posteljine, zavjesa, stolnjaka, pomoć u pripremi hrane, odlazak u kupovinu, plaćanja računa, ali i šetnje ako su oni zbog zdravstvenog stanja u prioritetu korisnika. Iz te pomoći isključene su sve vrste zdravstvene njega i skrbi jer za to nisu educirane, kao i svi majstorski popravci u kući za koje također nemaju znanja. Također nije predviđeno obavljanje vanjskih poslova kao što je uređenje vrta, košnja, cijepanje drva, ali se podrazumijeva da će donijeti nacijepana drva iz drvarnice u kuću, kao i očistiti snijeg koliko je najnužnije za ući ili izaći iz kuće i dvorišta, pojasnila nam je koordinatorica Vlatka Jurina.
Ako zaposlenica posjeduje automobil odvest će svoju korisnicu kod liječnika ili u banku, sud, bilježniku… za što je iz projekta predviđena novčana naknada od dvije kune po prijeđenom kilometru. Podrazumijeva se da su korisnici i zaposlenice razmijenile telefonske brojeve radi mogućnosti stalnog kontaktiranja.

Korisnici u starosti od 49 do 95 godina
Korisnici su u starosti od 50 pa do više od 90 godina. Korišteno je više kriterija. Većina su samci, ali ima ih u domaćinstvu i po dvoje. Dio njih je uvršten radi materijalnih stanja, ali više njih radi zdravstvenog stanja, odnosno činjenice da u bližoj okolini u poznim godinama nema tko o njima brinuti upravo po pitanjima koja i čine opis poslova koje obavljaju zaposlenice.
Da bi saznali kako je projekt krenuo u praksi, dio jednog radnog dana smo proveli obilšavši s koordinatoricom Vlatkom Jurinom dva korisnička domaćinstvo. Tajana Rabuzin je naša sugrađana s južnih pakračkih vinograda koja skrbi o šest korisnika na Gavrinici i pakračkom Jugu. Jedna od njenih korisnika je 90-godišnja Franciska Ivanković koja već 16 godina, od smrti supruga, živi sama u stanu u Ulici Matice hrvatske. Ova umirovljenica, nekadašnja trgovkinja i administrativna radnica u nekadašnjim poljoprivrednim kombinatima, ima dvije kćeri: starija Vlasta živi na Matkovcu, a mlađa Jasna u Zagrebu. Udaljenost Jasne i profesionalne potrebe boravka u Zagrebu, kao i udaljenost, koja uz godine i brojnu unučad otežavaju Vlasti svakodnevnu skrb o majci, razlog je što se gospođa Franciska našla na popisu korisnika, za što ju je prijavio zet.Podsjećamo da je sličan projekt provodilo prije tri godine GD CK Pakrac, uz partnerstvo Grada, samo u puno manjem obimu. Tada je 8 zaposlenih žena 8 mjeseci skrbilo o oko 110 starijih korisnika, kojima su pružale sličnu pomoć u kući. U međuvremenu, što ćemo kasnije vidjeti, projekt je, osim što je narastao financijski i korisnički, znatno osmišljeniji i dorađeniji.


Franciska nije nikada ranije koristila ovakav vid pomoći. No, unatoč tome je prihvatila uslugu koju joj je društvo pružilo. To naglašavamo stoga jer smo i od zaposlenica i od ostalih osoba uključenih u projekt doznali da ipak kod nekih osoba postoji zazor od činjenice da do jučer posve nepoznata žena gotovo svakodnevno zaviruje u ormare, krevete, hladnjak, smočnicu i druge prostore koji ipak imaju obilježje obiteljske privatnosti.
Projekt, kad su u pitanju Franciska i Tajana, je u ovom odnosu počeo utoliko otežavajućim okolnosti što je nakon 30-tak dana Franciska slomila nogu pa sada u prvo vrijeme oporavka boravi kod kćeri na Matkovcu. No, Tajana kaže da joj to nije problem.
Mada se nisu uopće poznavale niti znale jedna za drugu, obadvije ističu da je od prvog kontakta uspostavljen jako dobar odnos. Franciska je bila jedna od korisnika koja je inzistirala da razgovara za medije o projektu kako bi pohvalila najprije one koji su se toga sjetila riječima „Bog ih blagoslovio“, a potom i samu Tajanu. Za obadva ta segmenta nema riječi pohvale.

Najznačajnije društvo i opskrba
Franciska je do loma noge sam kuhala i nada se da će ubrzo opet. Čak je i pekla kolače, a u tim poslovima najveći joj je problem vid tako da joj Tajana u tom dijelu pomaže u pripremi namirnica. Značajna joj je pomoć u pospremanju, ali još više u odlasku u grad radi obavljanja kupovine i plaćanja računa, pri čemu joj je jako draga nabava četvrtkom s pakračke tržnice. No, iznad svega ističe značaj društva koji je dobila kroz učestale Tajanine posjete. Ovaj segment, kao najvažniji, isticali su nam svi čimbenici s kojima smo razgovarali. Kako je Tajana rekla, uvijek se nađe dovoljno vremena da se popije u miru kava i popriča o onome što se sinoć gledalo ili čulo na televiziji, vremenskim prilikama i svemu drugom što se u takvim prilikama koristi kao tema za opušteni razgovor.

Nekima je pomoć bila nužna
Na zgradi u kojoj stanuje Franciska je u pripremi energetska obnova što znači da će neko vrijeme biti puno više posla nego inače na pospremanju stana, pranju prozora i sve ono što ide kada iz stana odu majstori. No, za Tajanu to nije problem jer će u međuvremenu uhodati posao kod ostalih pet korisnika. Inače i ona i njena kolegica s posla Đurđica su rekle da je urednost prostora koje su zatekli kod svojih korisnika poprilično šarena. Neki životni prostori su bili uredni, ali neki baš i ne i doista je nekim samcima bila nužna pomoć u uređenju stana ili kuće.
Tajana nije uzela niti od jednog korisnika ključ od stana i to ne želi, posebice dok ih bolje ne upozna. Od svih je uzela telefonske brojeve, čak i od nekih od najbližih rođaka kako bi mogla po potrebi obaviti komunikaciju i s njima.


Koordinatorica Vlatka nas je kod drugog korisnika odvela u Gornju Obrijež, kod bračnog para Slavice Hruška i Tomislava Debone koji u nevjenčanoj bračnoj zajednici žive 13 godina, a sada zajedno imaju više od 140 godina života. O njima skrbi Đurđa Demartini iz Velikog Banovca, koja ih je i prijavila za pomoć.
Obadvoje su umirovljenici s mirovinama – Slavica kao poljoprivrednica s mirovinom tek od 1.010 kuna, a tome dodaju i Tomislavovu koju je stekao kao dugogodišnji zaposlenik Konstruktora i hrvatski branitelj. Novac im, kako kažu, nije bio primaran motiv za uključivanje u program. Obadvoje su slabog zdravlja, a Slavica pored toga jako slabo vidi, što joj je veliki problem, posebno u kuhanju, pa će i dalje kuhati, ali sada znatno lakše uz Đurđinu pomoć u pripremi namirnica. I oni su prvi puta u takvom obliku pomoći.
Za razliku od Tajane, Đurđa sve svoje korisnike poznaje dugo godina, zna njihove obiteljske prilike i prilike kod kuće, životne navike i to joj uvelike olakšava pristup. Njeni korisnici nemaju svi stroj za pranje rublja, ali to joj nije problem. Također, kako je riječ o seoskim domaćinstvima, nitko od njih ne živi u stanu već svi na seoskim imanjima. Iako nije obvezna, pomoć u vrtu joj neće biti problem, jer kao žena sa sela to radi, što se kaže, cijelog života i s tim je računala.
Slavica na trijemu ispred kuće ima puno cvijeća i Đurđa je već počela o njemu brinuti. Uz pomoć u kući na poslovima koje smo već opisali, i ovim ljudima na selu je značajan odlazak u trgovinu. No unatoč činjenici da svi imaju dvorište, manji ili veći vrt, svi vole prošetati i kroz selo jer pri tome sretnu i nekoga od dugogodišnjih suseljana, a zbog narušenog zdravlja, najčešće vida i sluha, boje se sami šetati cestom tako da i tu dobro dođe Đurđina pomoć.

I na selu potrebna lijepa riječ
I ovdje naši domaćini, mada ih je u ovoj obitelji dvoje, osim pomoći u fizičkim poslovima za koji više nisu sposobni, kao značaj ističu društvo i toplu riječ koju razmjene s Đurđom, pri čemu je Tomislav simpatično primijetio da „Đurđa, kad je u pitanju posao, vidi i ono što nije obvezna raditi“, a njegova druga vrijedna primjedba, koja bi mogla biti dijelom i moto ovog programa, jer im je dao mogućnost da i u starosti ostanu živjeti u okruženju u kojem su živjeli cijeli život, bez potrebe da se sele kod nekoga ili u starački dom.
Obadvije naše zaposlenice ističu da u ovih 40-tak dana nisu imale nikakvih ozbiljnih problema, mada su oni mogući s obzirom na činjenicu da postaju dio obitelji stranih ljudi. Ali, spremne su da ih rješavaju u hodu.

Zadovoljne su činjenicom da rade, a plaću, onu minimalnu od oko 2800 kuna, nisu željele komentirati pri čemu je svakome jasno da ona nikada nije dovoljno velika.
Obadvije imaju obitelji, ali bez male djece i lako su svoj obiteljski život prilagodile novim okolnostima kao što to učine sve zaposlene žene.
Osim pomoći u kući, 180 korisnika će svakoga mjeseca dobiti i paket pomoći u higijenskom materijalu u iznosu od 200 kuna. Njegov sadržaj će se mijenjati iz mjeseca u mjesec, a u prvom mjeseca svaka obitelj je dobila kantu s podnim brisačem, metlu, rukavice za rad zaposlenica te potrošni materijal za osobnu higijenu poput toaletnog papira, šampona, sapuna, sredstva za pranje posuđa. Sigurno je da je i ta pomoć, kao i ona oko eventualnog prijevoza, dobro došla.
Naravno da i zaposlenice ovog programa imaju pravo na godišnji odmor kao i svi ostali radnici. Kako je rekla Vlatka, on će biti organiziran na način da će u vrijeme trajanja godišnjeg odmora skrb o konkretnom korisniku u možda malo smanjenom obimu preuzeti netko iz susjednog područja i tako naizmjenično. Uglavnom korisnik neće ostati bez usluge.
Plaća nije sav materijalni benifit koje će dobiti zaposlenice. Na kraju njihovog dvogodišnjeg rada svaka će imati u svom „fondu“ 7000 kuna koje će morati iskoristiti za dodatnu edukaciju za stjecanje neke od vještina ili znanja koje će joj omogućiti lakši opstanak na tržištu rada. Tajana i Đurđica za sada nemaju konkretnu ideju kako bi htjele iskoristiti taj novac, a od koordinatorice Vlatke i voditeljice Ivane smo doznali da će do tog vremena razgovarati sa zaposlenicama, vidjeti što se nudi od edukacija znanja ili vještina lako primjenjivih na tržištu rada.

Najveći projekt Europskog socijalnog fonda
Program „Zaželi“ najveći je projekt Europskog socijalnog fonda u Hrvatskoj, ali je i takva njegova srž, jer uključuje sva tri temeljna prioriteta: zapošljavanje, socijalnu uključenost i obrazovanje; tri stupa koja omogućavaju kvalitetan i uključiv život u zajednici. Do danas je u Hrvatskoj potpisano i uručeno 93 ugovora u isto toliko jedinica lokalne samouprave vrijednih 342 milijuna kuna. Pakrac je bio među prvima koji je takav ugovor s Ministarstvom potpisao početkom prosinca u Osijeku.
U našoj županiji zaposlenje će ostvariti 172 ženske osobe, a provode ih kao nositelji: Grad Pakrac, Grad Lipik, Grad Pleternica, Grad Požega i Udruga Veličanka.
Projekt u Lipiku vrijedan je nešto više od 3 milijuna kuna, zapošljava 20 žena koje će pomagati 120 domaćinstava.

VLATKA JURINA, KOORDINATORICA PROJEKTA
Za sada svi zadovoljni

Rad 30 žena iz ureda smještenog u prostorijama GD CK Pakrac svakodnevno koordinira Vlatka Jurina koja je upravo zbog tog posla zaposlena u GD CK Pakrac, jednom od partnera u provođenju projekta i kao takva osoba bi trebala biti spona između korisnika i zaposlenica. Upravo zbog toga smo od nje zatražili da nam ocijeni kako je projekt tekao prvih 30-tak dana .
„Nekih bitnih i neočekivanih teškoća za sada nema. Svjesni smo da je ovo tek početak, zaposlenice i korisnici se dijelom tek upoznaju, neki su se znali i prije početka provođenja projekata što je u nekim situacijama bila olakšavajuća okolnost. Svjesna sam da je ovo posao u kojem su najvažniji ljudski odnosi i kontakti, što uvijek može biti otežavajuće i sigurno je da će se problemi pojavljivati. No rješavat ćemo ih u hodu. S moje strane i sa strane voditeljice Ivane Orban, a vjerujem i zaposlenica, postoji želja i interes da se ti problemi svedu na najmanju moguću mjeru i očekujem razumijevanje i od korisnika. Također je bitno da svi čimbenici u tom procesu ovo prvo razdoblje prihvate istovremeno kao i vrijeme uhodavanja. Za koji dan ću imati redoviti obilazak svih korisnika kada ću upotpuniti prve dojmove o njegovom funkcioniranju u praksi. Za sada su i korisnici i zaposlenice zadovoljni.